“Fake news”, ili lažne vijesti nisu nikakva novost u ljudskoj povijesti. Dezinformacije su pratile čovječanstvo praktički od početka civilizacije, no ono što je danas fundamentalno drukčije jest brzina i razmjer kojim neistine putuju digitalnim prostorom – brže od provjere, glasnije od demantija, i dublje od zaborava. Članci koji plasiraju rubne, kontroverzne informacije donose klikove na koje mediji teško ostaju imuni. Algoritmi društvenih mreža guraju provokativan i uznemirujući sadržaj jer privlači pažnju i reakciju, a naš mozak, evolucijski uređen da uočava opasnosti i pamti prijetnje, lažne vijesti upija lakše nego suhoparnu istinu. Rezultat je paradoks modernog doba: nikad nismo imali pristup tolikim informacijama, a nikad nismo bili toliko nesigurni čemu vjerovati.
Pa kako trenutno stojimo po pitanju “fake news”, odnosno lažnih vijesti?
Prema rezultatima našeg istraživanja, koje smo tijekom travnja proveli među online populacijom1, tek 2% nije upoznato s pojmom “fake news”.
98% je čulo za njega, a čak 87% izjavljuje kako zna što taj pojam znači. Zanimljivo je da je udio onih koji su čuli za pojam nešto je niži među pripadnicima Gen Z (93%, u odnosu na 98% među Millennialsima, i 99% među Gen X).
Nakon što smo im objasnili što točno pojam „fake news“ ili lažne vijesti znači2, pitali smo naše sugrađane u kojoj mjeri ih, ako uopće, brine pojava lažnih vijesti u svakodnevnom životu?
Većina (44%) iskazuje umjerenu zabrinutost oko lažnih vijesti – udio onih koje iznimno brine je 8%, a onih koje uopće ne brine 5%.
Uzmemo li u obzir one koje lažne vijesti brinu u velikoj mjeri ili iznimno, udio je nešto viši među Gen Z (40%) nego među Millennialsima (37%) i pripadnicima Gen X (32%). Iako zbog malog uzorka možemo govoriti samo o indicijama, zanimljivo je kako taj udio najviši među učenicima i studentima (48%). Kako objasniti ove rezultate? Činjenica je da mladi provode daleko više vremena na digitalnim platformama nego ikoja druga dobna skupina, što znači da se s lažnim vijestima susreću češće i intenzivnije. Dodatno, adolescencija i rana odrasla dob period su intenzivnog oblikovanja vlastitog identiteta, vrijednosti i pogleda na svijet. U tom procesu, pitanje “čemu vjerovati” nije akademsko, ono je egzistencijalno. Lažne vijesti za mlade nisu samo informacijski problem, one direktno ugrožavaju njihov pokušaj da razumiju stvarnost u kojoj grade sebe. Odrasla osoba s već formiranim sustavom vrijednosti ima stabilniji, izgrađeniji filter, dok mlada osoba taj filter tek gradi. Ukupno gledano, visoka zabrinutost mladih nije znak slabosti ili prevelike osjetljivosti; ona je racionalan odgovor na visoku izloženost i svjesnost o vlastitoj ranjivosti. Pravi izazov nije smanjiti tu zabrinutost, nego je pretvoriti u kritičku kompetenciju, sposobnost prepoznavanja i nošenja s lažnim vijestima umjesto pasivne anksioznosti pred njima.
Zašto nas lažne vijesti brinu?
„Fake news“ nas brinu iz niza razloga: utječu na društvene podjele i sukobe, (ne)povjerenje u medije i institucije, ali i brigu oko toga kako će se u takvom svijetu snaći osobe do kojih nam je stalo.
Zanimljivo je da je briga oko utjecaja na osobne odluke osoba do kojih nam je stalo izraženija od brige o utjecaju na nas osobno. Temeljni mehanizam koji objašnjava ovaj nalaz zove se „efekt treće osobe“ (engl. “third-person effect”, fenomen koji je još 1983. opisao komunikolog W. Phillips Davison. Radi se o sustavnoj tendenciji ljudi da vjeruju kako medijski sadržaj, posebno onaj potencijalno štetan, jače utječe na druge nego na njih same. Jednostavno rečeno: “Ja sam dovoljno pametan da prepoznam lažnu vijest. Ali moja majka, moj prijatelj, moj susjed – oni su ranjiviji.”
Ovaj efekt nije kulturološki specifičan, i dokumentiran je u različitim kontekstima, od reklama do propagande. Gotovo univerzalna je ljudska tendencija da sebe percipiramo kao nadprosječno kritične i otporn(ij)e na manipulaciju.
No brigu za bližnje moemo interpretirati i kao produžetak brige za sebe. Iz evolucijske i socijalne perspektive, naša dobrobit neraskidivo je vezana uz dobrobit naše socijalne mreže. Obitelj, prijatelji i bližnji nisu “drugi” u punom smislu, oni su dio našeg proširenog identiteta. Kada kažemo da nas brine utjecaj lažnih vijesti na dijete, roditelje ili partnera, mi zapravo govorimo o prijetnji nečemu što doživljavamo kao dio sebe.
Ovaj psihološki obrazac ima važne praktične implikacije. Kampanje medijske pismenosti koje apeliraju na “zaštiti sebe od lažnih vijesti” možda su manje učinkovite nego što mislimo, jer ih primatelj automatski doživljava kao manje relevantne za sebe osobno. Daleko učinkovitiji pristup mogao bi biti upravo suprotan – apelirati na brigu za bližnje. Ovakav pristup pamtimo i iz vremena korone, kada je komunikacija građena oko poruka da odgovornim ponašanjem zaštitimo druge / svoje voljene. U ovom slučaju to mogu biti poruke „Pomozite svojoj djeci / roditeljima da nauče prepoznati lažne vijesti“. Možda se čini paradoksalno, ali put do osobne medijske pismenosti možda vodi kroz vrata altruizma, a ne osobne koristi.
Učestalost izloženosti lažnim vijestima
A koliko je bitno znati prepoznati i nositi se s lažnim vijestima ukazuje i samoprocjena kako se s lažnim vijestima ¾ nas susreće na tjednoj bazi.
I tu ponovo nailazimo na zanimljive generacijske razlike. Udio onih koji se s lažnim vijestima susreće više od tri puta tjedno veći je među pripadnicima Gen Z (50%) nego među Millennialsima (39%) ili Gen X (33%). S druge strane udio onih koji ne znaju, ili im je teško procijeniti, najniži je među Gen Z, i znosi tek 9%, a brojke rastu s dobi te iznose 20% među Millennialsima i 32% među Gen Z.
Razlike bilježimo i ovisno o spolu – žene više od muškaraca izjavljuju kako im je teško procijeniti ili ne znaju (27%, vs 19%), dok je udio onih koji izjavljuju da se s lažnim vijestima susreće više od tri puta tjedno veći među muškarcima (45%) nego među ženama (31%).
Postoji više faktora koji objašnjavaju ovakve razlike. Osim same sposobnosti da prepoznamo i doživimo lažnu vijest kao lažnu, bitnu ulogu imaju i navike konzumacije medija i kanala konzumacije.
U najvećoj mjeri se s lažnim vijestima susrećemo na društvenim mrežama – čak 40% procijenjuje kako se to događa vrlo često, a dodatnih 30% često; u tiskanim izdanjima s dnevnim aktualnostima i novostima znatno rjeđe, tek 17% (6% vrlo često, 11% često). Osim što u slučaju tiskanih medija imamo najviši udio onih koji ne konzumiraju taj medij, za njih je specifično i da imaju manju količinu obrađenih tema, te da su one najčešće probrane. Kod digitalnih platformi, i informativnog i zabavnog sadržaja, „glad za sadržajem“ zasigurno ima utjecaja na to da neke vijesti prođu / budu prenesene bez dodatne provjere i kontrole.
Kako reagiramo kada posumnjamo na lažnu vijest?
U trenutku kada posumnjamo na lažnu vijest, većina nas reagira tako da ne dijeli dalje takvu informaciju – puno više Gen X (64%) nego Millennialsi (59%) ili Gen Z (48%). Ovakvoj reakciji nešto se skloniji muškarci (66%, vs 53% žena). Ova taktika je veoma bitna za sprječavanje ne samo širenja lažnih vijesti nego i njihovog osnaživanja: istraživanja pokazuju da što više puta nešto čujemo, to nam zvuči istinitije, bez obzira na točnost. Taj fenomen poznat pod nazivom iluzija istine funkcionira čak i kada znamo da je izvor nepouzdan.
52% dodatno provjerava izvore (taktika podjednako zastupljena kroz generacije i spol), dok svaki treći (35%) na više nezavisnih stranica provjerava objave vezane uz tu potencijalno problematičnu temu. Ovu taktiku također više prakticiraju stariji – 40% pripadnika Gen X, 36% Millennialsa i tek 26% Gen Z.
Iz svega navedenog jasno je kako lažne vijesti predstavljaju problem s kojim se većina nas suočava. “Fake news” nisu samo bezazlene laži – one erodiraju povjerenje u institucije, potiču emocionalne reakcije poput panike ili bijesa, dovode do pogrešnih odluka o zdravlju, financijama ili odnosima, a dugoročno mogu ugroziti mentalno zdravlje inducirajući kroničnu nesigurnost i polarizaciju. One nisu nisu apstraktna prijetnja, već imaju konkretne, mjerljive troškove za društvo. Financijske dezinformacije uzrokuju ekonomsku štetu pojedincima i tržištima. Zdravstvene koštaju ljudskih života. Stoga je bitno da država i društvo rade na edukaciji svojih građana, jer svaki euro uložen u edukativne programe medijske pismenosti višestruko se vraća kroz smanjene zdravstvene, ekonomske i socijalne troškove dezinformacija.
O istraživanju:
1Istraživanje je provela agencija Improve Research & Analytics, u travnju 2026., online (CAWI) anketom na uzorku reprezentativnom za online populaciju (po spolu, dobi, regiji i veličini naselja), N=418
2 „Fake news“, ili „lažne vijesti“, su neistinite ili namjerno iskrivljene informacije koje se namjerno šire kroz razne kanale komunikacija s ciljem da zavaraju ljude, izazovu strah, zbunjenost ili podrže neku ideju ili politički stav, a ne da vjerodostojno obavijeste i informiraju javnost.
