Gotovo dvije trećine nas povremeno posegne za ribljom paštetom, no tek 15% to čini redovito, na tjednoj bazi. Razlozi za odabir su, ne iznenađujuće, praktičnost i okus, no prava priča krije se u onome zašto neki potrošači posežu za ribljom paštetom rjeđe nego bi mogli. Pokazuje se da barijera nije nutritivna, već percepcijska – potrošači u tom kontekstu ističu udio soli i aditiva, dok deklaracije zapravo govore drugačiju priču. Taj jaz između onoga što potrošači misle i onoga što zapravo piše na etiketi otvara pitanje: je li problem u proizvodu, ili u tome što brendovi još uvijek nisu dovoljno glasno ispričali svoju priču?
Učestalost konzumacije ribljih pašteta
U kategoriju onih koje možemo smatrati „heavy“ korisnicima, koji riblje paštete konzumiraju na tjednoj bazi, ubraja se 15% ispitanih u dobi od 18 do 65 godina. „Medium“ korisnika, onih koji konzumiraju 1-2 puta mjesečno je 29%, a „light“ korisnika, s učestalošću konzumacije nekoliko puta godišnje ili rjeđe je 37%. Oko petine (19%) nikada ne konzumira riblje paštete.
Razlozi za konzumaciju ribljih pašteta
Kao i u slučaju ribljih konzervi koje smo analizirali u lipanjskom izdanju, i riblje paštete prvenstveno se biraju zbog svoje praktičnosti, kako skladištenja tako i konzumacije. Te praktične dimenzije posebno ističu oni koji konzumiraju nekoliko puta godišnje – 87% njih ističe brzu, praktičnu pripremu obroka, a 67% dug rok trajanja i skladištenje bez hladnjaka.
„Heavy“ konzumenti kategorije u većem postotku kao razlog konzumacije ribljih pašteta navode njihove nutritivna karakteristike (kao razlog odabira navodi 40%, u odnosu na 27% onih koji konzumiraju nekoliko puta godišnje), ali i okus ribljih pašteta (navodi 52%, vs 37% onih koji konzumiraju 1-2 puta mjesečno i 28% onih koji konzumiraju nekoliko puta godišnje).
Kada su u pitanju riblje paštete ne možemo zanemariti i onu emocionalnu dimenziju koja dolazi iz povezivanja s ljetom, ali i djetinjstvom. Zanimljivo je da ova dva razloga u većem postotku u odnosu na druge generacije biraju pripadnici generacije Z – njih 20% kao razlog konzumacije navodi da ih podsjećaju na ljeto, u odnosu na tek 8% Millennialsa i 5% pripadnika Gen X. Podsjećanje na djetinjstvo navodi 15% pripadnika Gen Z, 8% Millennialsa i 13% Gen X.
Muškarci više od žena ističu nutritivne karakteristike (38%, vs 29%) i okus (41%, vs 34%).
Što utječe na to da riblje paštete ne konzumiraju češće?
Ovo pitanje postavili smo onima koji riblje paštete konzumiraju jedan do dva puta mjesečno ili rjeđe od toga, te nikada. Zanimljivo je da se među razlozima nešto češće biraju oni vezani uz udio soli i udio aditiva / konzervansa, iako se ovi proizvodi uglavnom svrstavaju u skupinu s “umjerenom” razinom soli, a proizvođači često ističu i kako njihovi proizvodi ne sadrže aditive / konzervanse. Problem zapravo nije toliko sam postotak soli u 100g, koliko navika konzumacije – budući da se paštete često jedu u kombinaciji sa slanim kruhom ili krekerima, ukupan unos soli po obroku može biti veći nego što bi se pretpostavilo gledajući samo deklaraciju.
Iz ovog je vidljivo kako postoji jasan percepcijski jaz – potrošači riblje paštete izbjegavaju najčešće zbog percepcije višeg udjela soli i aditiva/konzervansa, dok stvarni podaci pokazuju da je riječ o proizvodu s umjerenim udjelom soli te da velik dio proizvođača navodi kako ne koristi konzervanse. Barijera, dakle, nije primarno proizvod sam po sebi, već nedostatak ili neučinkovitost komunikacije o njegovim stvarnim karakteristikama.
To marketinškim timovima otvara priliku koja je relativno rijetka u FMCG svijetu: ne treba mijenjati proizvod, treba promijeniti percepciju. Potrebno je kontekstualizirati udio soli, ne samo navesti broj: umjesto da se sol prikazuje izolirano (“1,3g/100g”), komunikacija bi trebala nuditi referentnu točku – usporedbu s nekim drugim proizvodom (posebice onima koji se bore za istu prigodu konzumacije, odnosno mjesto za stolom). Poruke tipa “X puta manje soli od…” konkretne su, provjerljive i lakše mijenjaju percepciju nego apstraktan broj na deklaraciji, dok vezano uz činjenicu da se problem udjela soli javlja u kombinaciji sa slanim krekerima/kruhom, a ne u samom proizvodu, brendovi mogu preuzeti ulogu edukatora, predlažući kombinacije s manje slanim bazama (npr. beskvasni kruh). Pristup promjeni percepcije uključuje i aktivno komuniciranje “nema aditiva/konzervansa” – ne kao sitan tisak, nego kao glavnu poruku. Ako proizvod već ne sadrži konzervanse, ta informacija ne smije biti tek napomena na deklaraciji, već istaknuta na prednjoj strani pakiranja, u digitalnim kampanjama i POS materijalima. Potrošač koji izbjegava kategoriju zbog percepcije aditiva vjerojatno nikad ne čita deklaraciju dovoljno pažljivo da to primijeti sam.
O istraživanju: Istraživanje je provela agencija Improve Research & Analytics, u travnju 2026., online (CAWI) anketom na uzorku reprezentativnom za online populaciju (po spolu, dobi, regiji i veličini naselja), N=418
